SapnaOnLine

 
 
Ovdje ste:: SOL STAV Kolumna Zloupotreba imena najtežeg zločina
 
 

Zloupotreba imena najtežeg zločina

Ispis

Konačna presuda Haškog tribunala oficirima Vojske Republike Srpske za genocid i druge zločine u Srebrenici i Žepi, počinjene u julu 1995. godine, ponovo je otvorila stara pitanja i pobudila nove nade: je li genocid legalno sredstvo ostvarivanja političkih ciljeva; mogu li stvaraoci djela biti kažnjeni, a da djelo genocida ostane netaknuto?

Vjeruje se da ne bi trebalo, jer za genocid i druge zločine nad Bošnjacima Podrinja dosad je pravosnažno osuđeno 30 optuženika na 568 godina zatvora. Taj apel na savjest “onih koji odlučuju” zanemaruje samo jednu sitnicu: zašto bi nečiju savjest pobudile godine zatvora kad je ostala nijema na desetine hiljada ubijenih ljudi?

Priča za jedan dan

Usto, zar je trebala još neka presuda za genocid, pored presude Međunarodnog suda pravde, da bi se usvojio zakon o zabrani poricanja genocida? Ako presuda u slučaju “BiH protiv Srbije i Crne Gore” nije ništa promijenila, nije jasno zašto bi individualizirane presude za zločin genocida mogle učiniti nešto više. U žurbi da se kapitalizira presuda Beari, Popoviću i drugima, izgubilo se iz vida da je to, nažalost, priča samo za jedan dan. 

Nešto duže traje priča o odnosu preživjelih prema genocidu i, naročito, prema njegovom značenju. Pritom se ne misli na odavanje dužne pošte i klanjanje dženaze 11. jula u Srebrenici. Nije riječ ni o odnosu cijelog društva spram žrtava i mjesta počinjenja genocida. Jer tako nešto i ne postoji – društvo koje bi jednodušno osudilo istrebljenje ljudi u Podrinju i nazvalo ga pravim imenom. Uz frazu “da niko normalan ne može podržavati zločine”, jedan te isti zločin, definiran presudama i Međunarodnog suda pravde i Međunarodnog krivičnog suda, u javnim osudama postaje različita stvar. Pa se govori o strašnom maskaru, o neviđenom zločinu, o najvećoj mrlji na savjesti srpskog naroda.

Kad bi odnos prema počinjenim zločinima bio samo pitanje savjesti, cijela Bosna bila bi “bolesna na smrt”. Priznanje zločina, a poricanje njegovog imena ima praktične razloge. Na prigovor da je Republika Srpska nastala na zločinima, uvijek je spreman odgovor da su zločine činili svi. Ali, ako se tvrdi da je nastala i na genocidu, onda nema drugog izlaza osim poricanja ili preimenovanja genocida u “masakr” ili “strašan zločin”. Nema ni najmanjih naznaka koje bi upućivale na zaključak da će se o najtežem zločinu uskoro govoriti “jednim jezikom”.

No pravo je pitanje: kako se svi oni koji se najdublje solidariziraju sa žrtvama odnose prema zločinu genocida? Sve donedavno, a kako živimo možda se i ponovi, svaka se ugrožena kategorija stanovništva, protestirajući protiv vlasti, žalila kako se nad njom vrši genocid.

– Srebrenica broj 2, ovi ljudi ne rješavaju problem obespravljenih radnika i tako čine još jedan genocid nad građanima.; – Ovo je vrsta genocida političara nad svojim narodom., samo su neki, neselektivno navedni primjeri izražavanja radničke muke u Bosni. Pitanje je samo kako se ta radnička muka uklapa u priču o najtežem zločinu u Evropi poslije Drugog svjetskog rata?

Neformalno priznanje genocida u Srebrenci odavno je prešlo bosanske granice i na posredan način zaživjelo tamo gdje se genocid uporno poriče. Da se nije desio i da im je ostao nepoznat, sigurno se radnici u Srbiji ne bi sjetili poručiti: – Privatizacija na ovakav način jeste genocid nad sopstvenim narodom. Ili da u Crnoj Gori pozivaju: – Ponižena radnička klasa treba kazati stop genocidu koji vrše privatnici uz pomoć Vlade Crne Gore.

“Popularizacija genocida”

Mada u svakom konkretnom slučaju povrđuje široko rasprostranjenu svijest o strahotama Podrinjaca u Srebrenici, ta svojevrsna “popularizacija genocida” devalvirala samo značenje pojma genocid, a, bojati se, i sami zločin.

Pojam kojeg bi trebalo čuvati samo za nominiranje jednog stravičnog događaja rastezao se i razvodnjavao na gotovo sve socijalne probleme u namjeri da se pojača fokus na, uistinu, teško stanje građana. Ali nikad tako teško da bi se moglo i porediti a komoli nazvati istim imenom kojim su sudovi nazvali zločin u Srebrenici i Žepi. Tom fantastičnom pretjerivanju malo je, čini se, falilo pa da i eutanaziju pasa lutalica proglasi genocidom.

Stoga bi se svi koji pozivaju na sjećanje, a naročito oni koji bi se najduže trebali sjećati, morali pitati koliko se vezivanjem pojma genocid za sve i svašta smanjuje mogućnost adekvatnog sjećanja. Umjesto naivnog vjerovanja da se pravosnažnim presudama za genocid zatvara prostor za manipulaciju ratnom prošlošću, više pažnje bi trebalo posvetiti manipuliranju prošlošću svaki put kad se genocidom proglašava ono što s genocidom nema blage veze.

 
 
 
 

Najčitanije u zadnjih 30 dana

Ko je tu?

Nijedno
Trenutno aktivnih Gostiju: 94